Svaki put kada igram rundu na terenu VF-a oduševljavam se kako igralište postaje sve bolje i bolje. Za veoma kratko vrijeme svjedoci smo da samo igralište poprima prepoznatljivost po kvaliteti i uređenosti pojedinih segmenata i koje će, siguran sam, u budućnosti znati prepoznati istinski ljubitelji golfa u bližoj okolini.
Možda je sebično, ali zanima me samo gdje mi loptica leži na tom igralištu. Kada prestanem da budem egoistični golfer koji igra još jednu rundu i pogledam svu ljepotu uređenosti igrališta u Sarajevu, shvatam kako je mnogo truda, rada, organizovanosti, umijeća, znanja pa ako hoćete i novca „posijano“ da me svaki put igralište „kupi“ kvalitetom.
Nikad nismo razmišljali o ljudima koji „zuje“ sa svojim mašinama po terenu, sem u trenutcima kada nam je potreban krivac za loš udarac. Kada smo na driving rangu slušamo zvuke loptica koje padaju po mašinama i krovu njihove „baze“. Nikada nismo čuli ni jednu riječ negodovanja, smijeha ili bilo čega iz njihove „početne stanice“.
Tu, u jednoj od tih „garaža“, krenuo je golf u Sarajevu. Tu, u tim garažama, svako jutro u 7 sati kreće uređenje igrališta i svakodnevna borba sa mehanizacijom i sa prirodom.
Almir Bradić, Ibrahim Sadiković, Jasmin Halilović i Dino Borovac su zaposleni na igralištu VF-a i rade svoj posao. Oni „samo“ rade svoj posao, a posao im je da održavaju i unapređuju kvalitet igrališta. Kada pogledam sa strane običnog igrača golfa, odnosno kada prestanem da budem egoističan, ti momci odlično rade posao. Njihov rad se i te kako dobro vidi, iz dana u dan. A ne znam im imena. Na moju sramotu. Znam ime svakog golfera u BiH, jer znam da vole golf i imamo nešto zajedničko. Ali i ovi momci vole golf i isto tako imamo nešto zajedničko.
Gledajući njihov rad kako se razvija i odvija iz dana u dan, siguran sam da bez ljubavi koju unose, zajedno sa Jasminom S. , ne bi bilo ljepote ni kvaliteta kao ni duše na Betaniji.
A mi golferi, nekako smo više naklonjeni kritikama nego pohvalama. Nekako smo više naklonjeni da kažemo kako nam njihove „zuce“ smetaju dok igramo golf nego da kažemo: „pa oni rade svoj posao zbog nas“.
Sve je to zato što ne razumijemo ili ne želimo da razumijemo.
Kada stavim lopticu na tee-of i osjetim perfekciju uređenosti svih ispucališta, kada igram sa fairwey-a i vidim da mi loptica leži idealno i kada sam na green-u i loptica mi putuje gdje sam je poslao, vrijeme mi je da zaboravim na „zuce“.
Ili mi je vrijeme da počnem da poštujem?
Dejan Šaran
